Imamo utisak da sve što radimo, činimo promišljeno, ljudski i na samo svoj, poseban način. Svako od nas je različit, jedinstven i neponovljiv! Mora da je onda i svaki naš potez takav! Ipak, da li je?
Odlučujem da napravim domaće keksiće. Pronalazim recept u folderu – Klopa, otvaram ga, uzimam blokčić i olovku, hoću da napravim beleške o merama (ne mogu da vučem računar u kuhinju, a pamtim ko ribica), odlučujem da na poledjini prve, inače ižvrljane stranice to uradim i čim sam je okrenula, upravo na tom mestu se odnekud, mojim rodjenim rukopisom ispisano, pojavi …300g brašna, 150g margarina, 2 jajeta…!
Upravo taj recept! Čekaj, otkud baš on, baš tu? Zašto sam uopšte palila komp?
Ni uz najveće umne napore, šanse nema da se setim da sam ja to isto, tim istim redosledom, na tom istom mestu iz istog razloga, napisala!
Stvari koje smo naučili da radimo, bez greške obavljamo ni ne razmišljajući o njima.
To su one stvari u nama koje nam pomažu da efikasno delamo, ne gubeći vreme na promišljanje i stalno odlučivanje za to što se već odavno zna kako se najbolje, najefikasnije, uspešno radi. Hvala Bogu, našim roditeljima, učiteljima, precima…i svim ostalim prirodnim elementima što su nas jednom davno naučili svemu tome. Zahvaljujući tome imamo prostora da promišljamo, smišljamo nešto novo, kreativno, epohalno ili lepo, ne gubeći ni vreme ni energiju na „obične „ stvari. To su dobre navike, veštine, znanja, umeća…
Sve ovo teče idealno i glatko, dok se jednom, nekim slučajem, okolnosti ne promene, da te naše strategije ne rade posao, ne daju očekivane rezultate… Tek tad se pitamo, šta je sad ovo? I onda je logično da promislimo, analiziramo, smislimo novi plan, uvežbamo novu veštinu, primenimo novu strategiju, koja je u skadu s novonastalim prilikama.
Ljudi ostaju zaglavljeni upravo onda kad to ne vide, kad ne shvate da ono što su do sada radili više nije adekvatno i smisleno.
Dobro, nepohodnost promena je izgleda uvek i svuda prožimajuća tema.
Razumljivo je onda zašto u toku života ponavljamo slične stvari na sličan način. Ali kako da uvidimo granicu izmedju upornosti i neophodnosti, da zbog učenja i traganja za najboljim rešenjem, pokušavamo i pokušavamo, iznova i iznova i zaglavljenosti u neadekvatnim zastarelim obrascima ponašanja, koji su nekada završavali posao, a sada nas samo koče?
Kada sebi treba da kažemo – Stani, dosta si udarao glavom o zid, sad pronadji neku novu strategiju, a kada – Normalno je da kroz svoje greške učiš, pa ćeš upornošću i ponovnim pokušajima na kraju pronaći rešenje?
Iskreno, ni sama nisam sigurna da jasno vidim tu razliku! Ako sam subjektivna i zaslepljena tradicionalnom funkcionalnošću, sada neadekvatnog modela ponašanja, teško da sam u stanju da zasigurno sebi kažem da je vreme da odustanem. A, šta ako sam na dobrom putu, a šta ako je potrebno samo još par pokušaja?
Upravo zato nam je potrebna pomoć sa strane. Upravo zato je istina da je mnogo teško da „budemo pametni“ sami za sebe. Ali, ako smo spremni da iskreno pitamo i da iskreno čujemo mišljenje drugog, ko zna i spreman je iskreno da nam ga da, na pravom smo putu!
Ne oklevajte da pitate! Slobodno tražite! Odlučno zakucajte na vrata!
Možda vam neko otvori!