Prva impresija!

           Profesor/ka, doktor/ka, gospodin/đa. Ooo… Prva asocijacija – osoba za poštovanje! Pa da, i jeste.

            Druga strana! Renoviraju komšije stan. Izbacili sav nameštaj, sve rastavili i pobacali pored mesta gde je stajao kontejner. Dok odlazim u prodavnicu, stiže kamion i odnosi kabasti otpad, ali pored stuba ostavlja stari televizor i kasetofon. Nekoliko minuta potom srecem mladića, Roma, na biciklu s zavarenom velikom transportnom korpom, koji nije stigao da vidi prethodna dešavanja. – A-ha! Utovariće TV brzinom svetlosti! Ok, nek mu posluži. maslacak

            Vraćam se desetak minuta posle i ispred zgrade mi se ljubazno, ali stidljivo obraća taj isti dečko i pita da li znam čiji je ovaj TV i da li je vlasnicima potreban. Iskreno vam kažem, mnogo sam se postidela svoje predjašnje misli. Najljubaznije što sam mogla objasnila sam mu da su komsije izbacivale stvari, ne poznajem ih i ne znam sa sigurnošću, ali pretpostavljam da im ne treba. Ipak, kao odgovor na njegovo insistiranje, ko su oni tačno i da li mogu ipak to da proverim, odvodim ga do njihovih vrata i bodrim ga da zazvoni.

            Kad sam ušla u stan, pošle su mi suze.  Kažem pošle, ko da to nisam ja, ko da je neko drugi. Ali se i jesam tako osećala, nekako odvojena od sebe same. Srela sam poštenog čoveka!

            Često čujemo od ljudi oko nas da se pitaju, da li je pošten, vredan, moralan, uporan, neko ko ne odstupa od svojih principa, jednako budala? Nije!

Jedni kažu, jeste! Pa bolje da sam prevarant. Oni bolje prolaze u životu, a šta ja imam?

Ma to je sposobnost da se snadješ, i treba tako!

            Drugi su ipak sigurni – Ljudskost je ljudskost. Hrabrost je boriti se, ostati pošten bez obzira na sve. Može trenutno da se učini da profitiraju oni drugi. Ipak, ko je svim srcem siguran u svoje vrline, kaže da zna da ne bi mogao mirno da spava, kad bi nešto neposteno uradio. A da li lopovi, kriminalci, prevaranti, neljudi, dobro spavaju? Neki možda i spavaju, ali neki možda i ne! Nekog možda uopšte ne dotiče to što čini zlo, ali, važno je da znamo da su takvi veoma, veoma retki. Većinu ljudi, ipak grize savest ako urade nešto nepošteno, primećivalo se to spolja  ili ne!

            S druge strane, svako od nas po nekad ne spava dobro. Ne spavamo ni onda kad shvatimo da nam se desila neka nesreća, kad nas neko izigra ili prevari, kad nas povredi ili ošteti, kad postanemo žrtve nečije zlonamernosti! Da li to onda znači da je bolje pridružiti se „djavolu“? Ipak, to „nespavanje“ je mnogo drugačije. Sasvim je prirodno da se osećamo ljuto i da budemo besni kad vidimo da je neko uradio nešto nepravedno, da je nas ili nekog drugog oštetio, povredio, kad je preoteo nešto što mu ne pripada… Nije normalno da ne osetimo ništa, da budemo mirni i ravnodušni.

            Važno je da znamo da su sve emocije normalne i da je njihovo ispoljavanje dobro po nas. Pitanje je samo da li je njihova manifestacija u skladu ili ne sa situacijom, da li ih ispoljavamo iskreno, prirodno i adekvatno! Nije primereno ako na nekog zaurlamo i prebijemo ga ako nas je nagazio u prepunom autobusu koji je zakočio, ali je primereno da plačemo i budemo tužni ako smo čuli da smo izgubili nekog ili nešto, a da pri tom niko za to nije kriv.

            E, sad, da li je normalno da budemo besni kad vidimo da gospodin doktor odugovlači da leči nekog ko je povredjen, bolestan, kome je nepohodna pomoć, očekujući da će taj očajnik pronaći način da mu pročita misli  i poseti ga u privatnoj klinici, gde će dobiti šansu da zakaže neophodni tretman! Da li je prirodno da budemo ljuti na inteligentnog, na funkciji, koji odbija da za pomoćnika primi nekog visprenog, sposobnog, pametnog, već bira onog  sklonog poltronskom ponašanju, delimično ograničenih sposobnosti, jer mu od takvog ne preti opasnost da ga prestigne! I da li je prirodno da protestujemo i borimo se protiv sistema koji žmuri na nepravdu. Jeste! I te kako treba da imamo nešto protiv onih koji pronalaze rupu u zakonu i kaobajagi kazne nekog ko je oštetio ogroman broj ljudi, al je u isto vreme smuvao da se ne vidi mogućnost da mu se ta kazna bilo kako naplati. Da li je OK da mirno gledamo kako s druge strane vode u zatvor dedu od 90 godina, kome je prekršaj to što nije pokosio travu ispred svoje njive, ili oduzmu kuću nemoćnoj baki kojoj se dug za struju od 20 din hiljadama puta uvećao?!

            Kažu da je jedan od kriterijuma normalnosti, to kako se ponaša  većina. Da li je nesto normalno ako to radi većina? Može da bude, ali ne mora. Ako većina radi nesto neposteno i nemoralno, to nije normalno, to jednostavno nije u redu.

            Problem je kad najpametniji sloj drustva ogrezne u nepoštenje i poveruje da je u redu da radi “mutne” stvari jer „to svi rade“ . Pa to donosi korist. Ne, nije u redu! Ne, ne rade to svi!

       I vi koji ste sposobni da razumete i da se usprotivite lošem, imate i vecu odgovornost! Ima i onih koji odlučuju da ne izdaju svoju ljudskost, ni po koju cenu.  Postoje stvari koje ni ne treba da imaju cenu, koje ni nemaju cenu.  Ipak, uplaše se ljudi, veruju da nisu dovoljno moćni, sposobni, da nisu u stanju da nesto pošteno postignu, pa lakše ili teže dopuste da ih neko prevari da mogu da ”ušićare“ po nešto.  Ali, gorka je to dobit. Ukoliko mislite da  nešto morate da “prodajete“ na nepošten način, u stvari ste prodali sebe! I na kraju se ispostavi da ste uvek to uradili za sitne „pare“.

            Da li je u redu da nekog oštetite zarad svoje dobiti? Nije i nije, i to nije ni u kom slucaju. Uspeh postignut na uštrp tudje nesreće je lažan. Uspeti je moguće samo za sebe i u odnosu na sebe.

            Baš svaka od ovih stvari me je nekada i lično zabolela.  Osetila sam se  povremeno nemoćnom da bilo šta uradim.

            Kako se vi osećate? Ako imate ideju kako da pokažemo da smo moćni, kako da pametno, ali funkcionalno ispravimo nepravde, delite to svakodnevno sa drugima!
Niko od nas nije savršen. Grešimo povremeno. Ipak, znam da nemam pravo da se predam, nemam pravo da izneverim prirodan zakon ljudskosti.  Ne odustanem od učenja  kako da prepoznam čoveka i ispod odela. Hoću da ispravljam svoje greške, da  rastem, razvijam svoje sposobnosti i umeća i pronalazim rešenja za to u šta verujem, cenim i želim.

              Isplati se!

Katarina Stojanović Kostić

Srećni dobitnik je…

Kao da se stalno ponavljaju priče da je lutrija u vreme praznika popularnija. Igra više ljudi iako je to „zadovoljstvo“ tada skuplje! Verujemo da će baš ti simbolični datumi da nam pomognu da baš mi, koji smo baš zaslužili, postanemo milioneri! Hoće li Vaskrs pomoći? Da li će večeras neko dobiti milion i nešto na lutriji, čije će sve koverte sutra uveče izvući?

           jaje Čujem, priča revoltiran narod – Što smo u bednijoj, goroj i bezizlaznijoj situaciji, to više verujemo u sreću! Samo nas, ti iz države, zamajavaju i mažu nam oči tim lažnim nadama…

            Pa prirodno je to. Skloni su ljudi da veruju da postoj neki balans u životu.  Ako su do sada mnogo patili, ako su se dovoljno mučili, negde tamo, jednom, baš njih mora da čeka isto tako velika sreća (na nebu, u happy ending-u, bingu…). Eto i plodnog tla za manipulacije!

            Naravno, kad imamo utisak da smo nemoćni, da naš uspeh ne zavisi od našeg angažovanja, logično je da u većoj meri verujemo da bilo kakav uspeh može da nas „strefi“ samo slučajno. Istina je da se ljudi više klade, što teže kontrolišu svoj način života. Ipak, teško da će im to pomoći.

            Jeste li i vi bar nekad uplatili srećku, kladili se ili bar „share-ovali post“, ne bi li baš vas random izvukli? Ja jesam, dosta puta. I dobijala sam više puta, ali uglavnom kad te nagradne igre nisu bile na čistu sreću. Uglavnom je to bila nagrada jer sam nešto kreativno napisala, napravila nešto lepo i ukusno, uslikala zanimljivu fotografiju. Baš da su me slučajno izvukli i nisu tako često… Ali sam se baš obradovala i to proporcionalno srećnije što je to što sam napravila bilo iskrenije, više od srca moje!

            Nedavno sam čula priču čoveka koji kaže da je pre 5 godina dobio na bingu, a sada se žali da bukvalno nema šta da jede. Kako je to moguće? Kao jedino rešenje sada vidi da ponovo dobije na toj istoj igri. Mislim da ne moram da tražim baš tačan proračun kolika je verovatnoća da se to desi.

            Kako to da se nekad proračun o maloj verovatnoći ostvari, a kako u drugom slučaju, nekog zapadne baš taj najmanji procenat?

            Pa valjda zato i postoji ta mala verovatnoća. Kad se nikada ne bi dešavala, onda bi verovatnoća bila 100% da nema nikakve šanse.

            Ipak, kaže ova moja nauka, slučajne nesreće su veoma retke, baš kao i slučajne sreće. Većina nesreća nije slučajna, većina sreća, takodje! Pretpostavljam da ste dosta puta čuli da se nekom odredjenom čoveku baš često dešavaju neverovatne stvari (u plusu ili minusu). Kako je to moguće? Kažu stručnjaci da mi, ipak imamo neku moć (nije ni natprirodna, ni namerna), da svoj život namestimo da izgleda baš u skladu sa baš tim scenarijem u koji od malena verujemo. Stalno radimo na tome da iznova i iznova baš tu pretpostavku dokazujemo. Zašto se onda čudimo? Kako nam nije jasno da mi to sebi i svom životu radimo? Zašto to radimo, kad često govorimo i mislimo da mi to ne želimo? Zašto, zašto… Da li je moguće da imamo baš toliku „moć“? Još nam je otežanjije jer sve ovo najčešće i deluje kako da je slučajnost. Ali, slučajnost koja se ponavlja! Prave slučajnosti su zaista mnogo retke.

            Zato valjda i kažu da je ljudima koji čistom srećom dobiju ogroman dobitak ili onima koji slučajnim spletom okolnosti sve izgube, treba otprilike dve godine da se vrate na staro.

            Zanimljivo je onda da svoj život organizujemo da budemo baš toliko bogati ili siromašni, baš toliko srećni ili nesrećni za koliko sami verujemo da zaslužujemo. A skoro svi pričamo upravo to da vredimo mnogo više! Sada samo da odlučimo, naučimo, uradimo i postignemo da i bude toliko.

            I šta sad? Da čekamo i da se nadamo da će sutra baš našu „kovertu“ ovi iz “države” da izvuku? Da ćemo baš mi da dobijemo mikser? Uh, ali kod kuće imam već dva miksera. (Jedan smo dobili pre neku godinu na vaskršnjoj nagradnoj igri). Fali mi pegla, al nju upravo dobi neko drugi!

            Nego, znate kako, da ja vidim kako ću da zaradim za tu peglu! Kako znam i umem, baš u situaciji i na mestu na kojem sam.

            S druge strane, ne moramo da budemo ni skroz isključivi i uvek preozbiljni. U redu je da sebi dozvolimo i da se malo poigramo. Neophodno je da verujemo i želimo da je dobitak moguć. Naravno, nesuvislo je da sve nade polažemo samo na slučajnost, ali, malo zabave i uzbudjenja nije na odmet! Ako tu aktivnost konzumiramo povremeno, bez velikih ulaganja, shvatajući nagradjivanje, prvenstveno kao igru koju možemo, a i ne moramo da odigramo, onda od tog procesa možemo da očekujemo i zabavu. Ali, ukoliko smo skloni velikom riziku, stavljajući svoj život na lutriju i kockajući se se sa sobom, umesto očekivane sreće, napravićemo sebi ogromne probleme.

Kažu, ključno je imati meru…