Redovna šetnja! Neophodna je, kako za fizičko, tako i psihičko zdravlje svake osobe.
Moj tata na poslednjoj kontroli. Prvo što ga je doktorka pitala (posle onog retoričkog – Kako ste?) je bilo, da li se redovno šeta i koliko? I insistirala je, Boga mi, da joj sve precizno ispriča. I ispitivala ga je kako se oseća dok je napolju hladno, kad predje toliko i toliko… A onda, neuobičajeno rečita za naše zdravstvene radnike u vezi sa naizgled trivijalnim stvarima, ponovo detaljno objašnjavala da je za zdvavlje neophodno šetati se.
Sada bih se osvrnula i na dobrobiti za psihičko zdravlje!
Kada se osećamo umorno, kada nam je svega dosta, kada pomošljamo da je sve beznadežno, besmisleno, da nemamo snage da bilo šta uradimo jer će na kraju biti isto, pa zašto uopšte da trošimo energiju… Jedno je sigurno, pasivni smo, zatvorimo se i nije nam dobro, ne osećamo se prijatno… I možda deluje paradoksalno, ali ostaće tako ili će postati još gore, dokle god ne odlučimo da izadjemo, plašeći se da svojim potezima učinimo da nam bude još gore.
A ako odlučilmo da se redovno šetamo?
- Aktivni smo jer smo se pokrenuli, izašli
- Možemo biti ponosni na sebe zbog toga što to radimo svojom voljom.
- Mi sami odučujemo dokle ćemo, kojim putem i kojom brzinom i snagom da idemo. I u redu je koliko god to bilo.
- Kako sve više vežbamo, sve smo snažniji, pa možemo bržem bolje, dalje…
- Dajemo sebi šansu da vidimo, da osetimo, pa pronadjemo i doživimo nešto novo i drugačije
- Imamo mogućnost da sretnemo druge, sličnih shvatanja i težnji, sa kojima možemo razmeniti osećanja, doživljaje, iskustva, ideje…
- Pružamo šansu mogućnosti da zajedno smilimo nešto novo, lepo, dobro, konstruktivno…
- Pa onda možemo timski da krenemo u planiranje, da se zajedno aktiviramo i efikasnije napravimo nešto kvalitetno, bolje, lepše, korisnije…
- I možda nam svima bude prijatnije, udobnije… dok uživamo u okruženju u čijem stvaranju i organzaciji i mi sami učestvujemo.
Ipak, važno da naglasim, sve ovo jeste mogućnost, ali nikako i nužna posledica!
Ne bih da ovo zvuči razočaravajuće, ali imam potrebu da naglasim da ne treba da očekujemo čudo. Neće se nekako, ko čarobnim štapićem, sve ostvariti ako samo jednom odemo u šetnju, ako samo par puta izadjemo iz svoje sigurne ljušture.
Samo je jedno sigurno, sto posto nećemo uspeti ako se ni ne pomerimo, ako ni ne krenemo…
Možda može da se učini kako zagovaram da je sve ovo jednostavno, ali pokrenuti se, ni najmanje nije lako!
Ali, što smo rešeniji, što imamo više volje da redovno tražimo svoj put do cilja koji iznova i iznova sebi postavljamo, povećavamo šansu da na tom putu uživamo. Nije samo cilj nešto čemu treba da težimo. Bitno je da i proces, naš put, našu šetnju redovno organizujemo tako da u njima uživamo!
Da li je za nas bolje da sami odlučimo da izadjemo napolje, da šetamo ili da se prepustimo i pustimo da nas drugi voze?