Početak

Srećni praznici!

Zašto ljudi veruju da je Nova godina, Božić, ponedeljak, 1. u mesecu… dan bolji od ostalih da se nešto počne?

Čini se da nam je lakše da “okrenemo novi list” baš tog simbolično prvog dana. Ta odluka, pa i dan sami po sebi nisu ni dobri ni loši, pa ni ispravni ni pogrešni.
Odluka i početak da se nešto započne, promeni ili uradi su neophodni koraci, ipak ne i dovoljni.
Ukoliko ste danas nešto započeli, samo napred! Važno je da odmah i nastavite. Potreban je i dobro razradjen plan, istrajnost, predan rad, ali i fleksibilnost. Odlično je to što ste odlučili da započnete posao, samo nastavite da ga obavljate i završite!

Neka nam je sa srećom svima!

Šansa

Pretpostavljam da ste svi sreli neku osobu, za koju je i vama i svima drugima oko nje, jasno da greši, da sebi „uništava“ život, da iznova i iznova pravi iste loše, opasne, gubitničke, pogrešne izbore. I pomislite ponekad da je dovoljno samo da joj to kažete. Onda se ohrabrite, pa joj sve „saspete“ u lice. I sve to u najboljoj nameri jer je volite, stalo vam je do nje, želite joj dobro, ma želite joj najbolje… I ? Šta se dogodi? Ne samo da vas ne posluša, ne samo da ne promeni svoje, očigledno pogrešno ponašanje, nego se i naljuti na vas!

I, šta mislite, zašto je logično što svi okolo jednostavno ćute ko zaliveni, pa čak i lažu izgovarajući rečenice koje ta osoba u tom trenutku „želi da čuje“ !?

                Ipak, postoji i druga strana priče. One greške koje iznova i iznova ponavljamo su tu s razlogom. Ljudi  nešto ponavljaju sve dok ne nauče kako se nešto ispravno, pravilno, na dobar način radi. Možda je svima nama u tim trenucima, kada iznova i iznova grešimo, potrebno da nam neko pomogne da vidimo, shvatimo i naučimo kako? A, možda nam treba i to da više puta pogrešimo? U redu je da imamo i različit tempo.

Naravno, lakše je to reći nego učiniti. Kako nekome da pomognemo kad on ne želi da čuje da greši? A možda i želi, ali ne ume u tom trenutku, na taj način iz toga što govorite ili radite da shvati tu vašu dobronamernost. Istina je negde na sredini. Pitanje je da li je nekome uz dobronamernu kritiku neophodna i grdnja. Dovoljna mu je njegova muka od griže savesti  i krivice, jer sigurno jednim velikim delom svog bića oseća da greši, da mu učenje ne ide. Da li mu je potrebno vaše vidjenje problema, ono što biste vi u toj situaciji uradili? Ta osoba nije neko ko je identičan vama.

                Hm! Kako pronaći meru? Kako pronaći pomoć, da prekinemo taj začarani krug u kojem pokušavamo iznova i iznova, pa pravimo suštinsiki iste greške, pa se jedemo iznutra, osećamo loše, pa skupimo hrabrost za ponovo, ali usput potrošimo mnogo energije da osiguramo da ponovo pogrešimo na istom mestu, pa ponovo ne uspemo… A kako, s druge strane, da pridjemo prijatelju? Kako da mu se nadjemo u najtežemo trenutku? I sve to da se ne oseti da ga ne razumemo, da ga samo kritikujemo i grdimo.

                Nije lako. Ne postoji recept. Da jeste, ne bi trebalo toliko nauke, toliko truda i rada da ljudi stručni za ljudsku dušu izuče kako se to radi. Ali, ni oni nisu svemogući, ni oni nisu magovi! Ovo o čemu sada govorim je dvosmeran proces i podrazumeva interakciju dva jednako odgovorna bića.

                Ali  ipak, šta je ono što je ono što svi možemo da pružimo? Šta mislite o strpljenju, dobroj volji, iskrenoj želji, toplini, podršci, zaštiti, razumevanju…

                Ako vam je stalo do nekoga, za početak samo budite tu uz njega, bez obzira na sve. Onda krenite da slušate šta je ono što govori. Ali, ne samo ono što govori javno, socijalno poželjno, nego i ono što njegovo biće „ispod žita“ poručuje. Ipak, pažljivo sa tim. Obazrivo ga pitajte na šta je tačno mislio, ukoliko vam nešto nije jasno. Nejasno je i njemu samom. I on to od sebe krije.

                I suština je da saznate kako se neko oseća, zašto nešto radi, zašto na taj način misli? Ako vam se na prvi pogled učini da je odvratan, zao, da nešto ima protiv vas i da samo želi da vam napakosti, verovatno nešto propuštate. Pitajte se, pitajte ga kako on sve to doživljava, pa se stavite u „njegove cipele“. Onda je veća verovatnoća da ćete medjusobno da se razumete na pravi način, da ćete jedno drugom da pomognete u raspetljavanju začaranih krugova.

Mala digresija. Znate da u svakom tekstu pomenem inspiraciju za temu. Malopre sam pogledala mini seriju, koja je ostavila baš jak utisak na mene. Preporučujem!

                Dobro ljudi, da se razumemo, nije ovo čarobni štapić! Začaranih krugova je mnogo. Svi mi prosto po prirodi stvari ponavljamo i ponavljaćemo stvari dok ih ne naučimo. I biće tako dok nam je života. Ipak, taj isti život, to isto raspetljavanje i pronalaženje rešenja, taj veliki izazov može da nam bude zabavniji, prijatniji, lepši u društvu!

Sve ovo su i šanse koji nam život iznova i iznova poklanja.

Katarina Stojanović Kostić

Šetnja

Redovna šetnja! Neophodna je, kako za fizičko, tako i psihičko zdravlje svake osobe.

Moj tata na poslednjoj kontroli. Prvo što ga je doktorka pitala (posle onog retoričkog  – Kako ste?) je bilo, da li se redovno šeta i koliko? I insistirala je, Boga mi, da joj sve precizno ispriča. I ispitivala ga je kako se oseća dok je napolju hladno, kad predje toliko i toliko… A onda, neuobičajeno rečita za naše zdravstvene radnike u vezi sa naizgled trivijalnim stvarima, ponovo detaljno objašnjavala da je za zdvavlje neophodno šetati se.

Sada bih se osvrnula i na dobrobiti za psihičko zdravlje!

Kada se osećamo umorno, kada nam je svega dosta, kada pomošljamo da je sve beznadežno, besmisleno, da nemamo snage da bilo šta uradimo jer će na kraju biti isto, pa zašto uopšte da trošimo energiju… Jedno je sigurno, pasivni smo, zatvorimo se i nije nam dobro, ne osećamo se prijatno… I možda deluje paradoksalno, ali ostaće tako ili će postati još gore, dokle god ne odlučimo da izadjemo, plašeći se da svojim potezima učinimo da nam bude još gore.

A ako odlučilmo da se redovno šetamo?

  • Aktivni smo jer smo se pokrenuli, izašli
  • Možemo biti ponosni na sebe zbog toga što to radimo svojom voljom.
  • Mi sami odučujemo dokle ćemo, kojim putem i kojom brzinom i snagom da idemo. I u redu je koliko god to bilo.
  • Kako sve više vežbamo, sve smo snažniji, pa možemo bržem bolje, dalje…
  • Dajemo sebi šansu da vidimo, da osetimo, pa pronadjemo i doživimo nešto novo i drugačije
  • Imamo mogućnost da sretnemo druge, sličnih shvatanja i težnji, sa kojima možemo razmeniti  osećanja, doživljaje, iskustva, ideje…
  • Pružamo šansu mogućnosti da zajedno smilimo nešto novo, lepo, dobro, konstruktivno…
  • Pa onda možemo timski da krenemo u planiranje, da se zajedno aktiviramo i efikasnije napravimo nešto kvalitetno, bolje, lepše, korisnije…
  • I možda nam svima bude prijatnije, udobnije… dok uživamo u okruženju u čijem stvaranju i organzaciji  i mi sami učestvujemo.

Ipak,  važno da naglasim, sve ovo jeste mogućnost, ali nikako i nužna posledica!

Ne bih da ovo zvuči razočaravajuće, ali imam potrebu da naglasim da ne treba da očekujemo čudo. Neće se nekako, ko čarobnim štapićem, sve ostvariti ako samo jednom odemo u šetnju, ako samo par puta izadjemo iz svoje sigurne ljušture.

Samo je jedno sigurno, sto posto nećemo uspeti ako se ni ne pomerimo, ako ni ne krenemo…

Možda može da se učini kako zagovaram da je sve ovo jednostavno, ali pokrenuti se, ni najmanje nije lako!

Ali, što smo rešeniji, što imamo više volje da redovno tražimo svoj put do cilja koji iznova i iznova sebi postavljamo, povećavamo šansu da na tom putu uživamo. Nije samo cilj nešto čemu treba da težimo. Bitno je da i proces, naš put, našu šetnju redovno organizujemo tako da u njima uživamo!

 Da li je za nas bolje da sami odlučimo da izadjemo napolje, da šetamo ili da se prepustimo i pustimo da nas drugi voze?

Šesto čulo

Da li postoji ili ne? Jel to može nekako naučno da se dokaže?
Da se razumemo na početku, već odavno je naučno dokazano da postoji mnogo veći broj čula od 6! To će znati da vam objasni svaki marljivi student psihologije još na prvoj godini. Čime osećamo bol, da nam je toplo, hladno, da se pokrećemo… Ali da ne raspravljamo sada o terminologiji. Nauka kaže, čula ima veliki broj, a mi ćemo ovaj izraz „šesto“da koristimo u prenesenom značenju.

Verujem da ste svi više puta doživeli ili čuli od nekog vama bliskog, kome i te kako verujete, da se dogodilo nešto, za šta nemate baš racionalno objašnjenje. Evo danas sam slušala priču, u koju nemam razloga da sumnjam, o devojci koja se pre par dana naglo probudila, uznemirila… Više nije mogla da zaspi, osećala se prazno, bez očiglednog razloga je dobila averziju prema jednom tu prisutnom, nedužnom psu… I sve to kasnije, popodne ispričala majci. Kao da je znala da nešto nije u redu, a da u tom trenutku nije imala informaciju da njene ljubimice, mačke, više nema jer su je tokom noći, u drugom gradu, rastrgli psi. Postoji li neka nevidljiva i neobjašnjena veza? Možemo li da znamo nešto za šta nismo čuli, šta nismo videli, opipali ga?

Ljudi od davnina veruju u nešto onostrano… Neki ga smatraju natprirodnim, neki božanskim, drugi duhovnim, vražjim, kosmičkim…

Kako se tačno zove, ne znam, ali znam da pripada istom ovom svetu kojem pripadamo i mi. Prirodno je, podjednako kao i mi sami.  Za koliko stvari vekovima nismo znali, pa se kasnije za njih pronašlo naučno objašnjenje.

Ne bih da shvatite da mislim da se sve mora objasniti strogo egzaktno. Ali, s druge strane, ni u kom slučaju ne propagiram gatanje, bajanje, čitanje sudbina, raznorazna praznoverja i ostale prevare!

Ono čega je važno da budemo svesni je da mi možemo da „pročitamo„ i mnogo više od onoga što nam same reči govore. Već vam je poznato da po nekad jednostavno znate da li je to što vam neko govori istina ili nije. Može neko da izgovara identične reči, identične fraze, rečenice, da priča čitave logične i povezane priče, ali da u jednom slučaju njegov govor tela, mimika, stav, telo, mikro i ko zna još koje sitnice, koje nikako ne može svesno da kontroliše, ili potvrđuju ili opovrgavaju to što govori. Nekada jednostavno znate da nešto nije u redu, a šta tačno, ne umete da objasnite.

Takođe, postoji odličan pokazatelj da li je osećanje druge osobe autentično. Mi sami možemo da budemo merni instrument, za to. Ili osećamo isto to što nam ta druga osoba govori ili ona izgovara jedno, a poručuje nešto sasvim drugo. Znate ono kad vam neko kaže da je tužan, a vama se stegne u grudima. Ili neko rida iz sve snage, a u vašem oku suze ni na pomolu.

Verujete sebi i svom osećaju. Znate vi mnogo više nego što ste toga u ovom trenutku svesni!  

S druge strane, nikako to ne treba da predje u nadmenost ili neki osećaj svemoći! To su osetljive stvari. Preispitivanje i oprez, pri donošenju zaključka, nikako nisu na odmet. Bolje je da tri puta proverite, da pet puta „nasednete“ , nego da se jednom ogrešite.

Moguće je da u svemu  ovome postoji neka matematička zakonitost. Ipak, jedno je sigurno, ona nije tako jednostavna kao što je 1+1=2. Kompleksna je, a koji je tačan algoritam u pitanju, pojma nemam!

I još jednom, imam potrebu da naglasim, ovo nikakve veze nema sa prevarantima, nestručnim, bezobraznim i presamouverenim gledačima u  zvezde, karte, usmerivačima raznoraznih energija i sila, koji očajne, izgubljene i uplašene ljude hoće da obrlate. Lako je nekom ko ne vidi izlaz, rešenje, opciju, mogućnost, pa ni nadu, podmetnuti šećernu vodicu ili travku! Iako naučna istraživanja na ovu temu nisam radila, moje mi „šesto čulo“ govori da te raznorazne „nadri“ treba zaustaviti.

Preferiram nauku, stručnost i profesionalnost. Medjutim, ne zanemarujmo ni unutrašnje osećaje i veru.

A, možda je za neke stvari dobro da ostanu nerazjašnjene.

Katarina Stojanović Kostić

Pobeda

Često nam se najvažnijim na svetu  čini, gde je ko na rang listi! A takmičenja je mnogo, od malih nogu. Od vrtića, dečjih igara, školskih, sportskih,  do onih za neku poziciju.

Čula sam nedavno od jedne divne i hrabre devojke, da je na neki način nezadovoljna okolnim prilikama. I opisa ona to stanje citatom „Lako je mene pobediti jer ja igram pošteno“. I znate šta je ono što sam na prvu loptu pročitala? „Lako je meni pobediti…“ Nije na to mislila, naravno. Objasni mi ta energična devojka da se na neki način oseća pobedjenom od strane prevaranata. I znate koliko divnih i vrednih ljudi, koje volim i cenim, do kojih mi je i te kako stalo, se u današnje vreme oseća slično?!

Istina jeste da pošten može da previdi tu „prednost“ varanja i da se oseti poraženim. Ali, pazite sada – ne da onom ko je hteo na mufte, nije lakše da pobedi, nego je to u stvari potpuno nemoguće. Ako mu se u zanosu i učini da je nešto dobio, to pobeda nije. To se zove prevara, obmana, dobitak „preko leševa“… I smislio je naš narod još mnogo živopisnih imena.

Možda deluje nelogično, ali prava pobeda nikakve veze nema sa bilo čijim porazom. MI se osećamo šampionom.  Likovanju i unižavanju drugih takmičara ovde nema mesta. I vicešampion je takođe pobednik u svojoj borbi, ako tako odluči.

I sve to je moguće samo u fer borbi, jednostavno ne postoji ni drugi ni lakši način.

Ne pričam ovo da biste onako „andjeoski“ rekli – Neka. I okrenuli drugi obraz, pa onda ponovo dozvolili da vas prevare. Ne, nikako! Bitno je da smo svesni da nisu svi ljudi na svetu dobri, pošteni i iskreni i da uslovi nisu uvek fer; pa da naučimo kako da ih prepoznamo i zaustavimo. Treba pronaći način da lošem stanemo na put. Istina je da tek kad počupamo korov, možemo da sadimo plemenite kulture.
Treba nam za to i snage i vere, istrajnosti, umeća, pameti,  ali i pomoći i podrške jednima od drugih.

Suludo je da gubimo energiju na to da dokazujemo da nam nije lako u nefer borbi! Nema svrhe da pokleknemo i zavidimo prevarantima.

Jer, dobri ljudi, budite iskreni prema sebi – Da li biste se menjali? Pa ne biste! U dubini svog bića znate da pobeda može biti naša samo ako se za nju pametno, ali pošteno izborimo.

I znate šta je sa onom devojkom sa početka priče? Toplo mi je oko srca jer vidim da i dalje igra 🙂

Preusmerimo snage na traženje puta da uspemo! I to odmah, na pravi način. Zbog sveta, zbog sebe i svog mira, sreće i mentalnog zdravlja.

Katarina Stojanović Kostić

Volite li sneg?

Sećam se detinjstva. Sneg. Vikend je. Trčim napolje, isčupam sanke i dokopam se brda. Na stazi se guram sa drugom decom, pravimo neki svoj red. A objektivno nije bilo mnogo dece u komšiluku. Valjda se na daleko znalo koje je brdo najbolje!

I ostanemo tako, satima zadihani, crveni u licu i mokri do gole kože, dok nas roditelji ne oteraju u kuću! I bunili smo se, nije da nismo… Al istina je da su granice bile tu negde. Pitanje je kako smo i toliko izdržali!

Slične doživljaje je valjda imao i jedan reporter sa TVa, koji se, siroma, ujutru uputio da snimi prilog o sankanju na brdašcetu kojeg se on seća od pre 30 godina. Kad, ono, nigde ni jednog jedinog deteta! Snašao se da nešto priča, kao povezuje to sa time što valjda deca više vole virtuelne igrice…

Ali, da li je baš tako?

Juče popodne, ja u šetnji. I mini brdašce puno! Ali ne samo dece, već i roditelja. Jedni ih na vrhu (ni 2 metra visokom) ispraćaju, a drugi raširenih ruku, tik uz ivicu podnožja, dočekuju. A, nisu baš sitna dečica u pitanju.

I setim se. To je! Jutros su roditelji završavali svoje poslove, a deca se u današnje vreme nikako ne puštaju sama napolje.

Dobro, raspravu da li su vremena opasna, da li je bezbedno, da li roditelji imaju ili nemaju šta da rade, ne bih sada pokretala. Složen je to fenomen.  Jednostavno je drugačije.

U krajnjoj liniji, dobro je da svi istrčimo na sneg. Da li se oduševite kad vidite nekog od nas matorih, da zgrabi sanke i sjuri se… i svima govori – Ja kao nekad! Takvu sreću, nije fer sputavati.

S druge strane, lako je za sebe odlučivati.

Brinuti se o deci je jedan od najkompleksnijih, najodgovornijihih, najtežih poslova. Nije lako kad ne postoje strogo određena pravila, nije jednostavno odabrati kad nema tačnog recepta…

Prelepo je kad nešto uradimo, pa se ponosni i važni obradujemo. Ali je i uzbudljivo kad pogrešimo, pa shvatimo, pa probamo drugačije. Pa „crknemo“ od umora, ali ne odustajemo dok ne uspemo. Divno je kad dozvolimo da čujemo i druge. Božanstveno je da zajedno budemo kreativni, pa smislimo nešto novo, nešto što će da oplemeni nova vremena!

Deca jesu slabija od odraslih i potrebna im je zaštita i pomoć. Jesu i nesigurnija u to šta može, a šta ne… Ali im je u isto vreme potrebna i sloboda da sami istraže svoje granice. Deca su često i pametnija i snažnija i spretnija i sposobnija nego što možemo i da zamislimo.

Potrebni su deci odrasli, brižni i pametni da im se nadju. Tu negde, sa strane. Da nečujno posmatraju, ali po nekad i sa sigurne udaljenosti da bodre. U krajnjoj liniji da odlučno presude kad se mora.

Ipak, išle su naše sanke još mnogo duže i mnogo dalje od podnožja brda. Sećam se taktiziranja kako da se spustimo, a da putanja po ravnom i po tri puta nadmaši dužinu samog spusta! A zamislite da je neko unapred predvideo gde joj je kraj i iz najbolje namere preprečio nam put, da nas na tački, koju je on zacrtao, dočeka.

Da se razumemo, sećam se i da sam se jednom tako zakucala  u drvo! I zvečala mi je glava dva dana, a ja ni da zucnem. Ne kažem da ne može da bude opasno. E,sad, da li ima posledica, procenite sami. 

Uh, nije lako naći meru!

Tek kad se mnogo puta zaletiš i isprobaš, možeš da saznaš koliko daleko možeš da stigneš. I to nije kraj, ko zna, možda sutra smisliš još bolju taktiku! Dobro, ne može se ni bez  „andjela čuvara“.

Šetnja

Redovna šetnja! Neophodna je, kako za fizičko, tako i za psihičko zdravlje svake osobe.

Moj tata na poslednjoj kontroli. Prvo što ga je doktorka pitala (posle onog retoričkog  – Kako ste?) je bilo, da li se redovno šeta i koliko? I insistirala je, Boga mi, da joj sve precizno ispriča. I ispitivala ga je kako se oseća dok je napolju hladno, kad predje toliko i toliko… A onda, neuobičajeno rečita za naše zdravstvene radnike u vezi sa naizgled trivijalnim stvarima, ponovo detaljno objašnjavala da je za zdravlje neophodno šetati se.

Sada bih se osvrnula i na dobrobiti za psihičko zdravlje!

Kada se osećamo umorno, kada nam je svega dosta, kada pomišljamo da je sve beznadežno, besmisleno, da nemamo snage da bilo šta uradimo jer će na kraju biti isto, pa zašto uopšte da trošimo energiju… Jedno je sigurno, pasivni smo, zatvorimo se i nije nam dobro, ne osećamo se prijatno… I možda deluje paradoksalno, ali ostaće tako ili će postati još gore, dokle god ne odlučimo da izadjemo, plašeći se da svojim potezima ne učinimo da nam bude još gore.

A ako odlučimo da se redovno šetamo?

  • Aktivni smo jer smo se pokrenuli, izašli
  • Možemo biti ponosni na sebe zbog toga što to radimo svojom voljom.
  • Mi sami odučujemo dokle ćemo, kojim putem i kojom brzinom i snagom da idemo. I u redu je koliko god to bilo.
  • Kako sve više vežbamo, sve smo snažniji, pa možemo brže, bolje, dalje…
  • Dajemo sebi šansu da vidimo, da osetimo, da pronadjemo i doživimo nešto novo i drugačije
  • Imamo mogućnost da sretnemo druge, sličnih shvatanja i težnji, sa kojima možemo razmeniti  osećanja, doživljaje, iskustva, ideje…
  • Pružamo šansu mogućnosti da zajedno smislimo nešto novo, lepo, dobro, konstruktivno…
  • Pa onda možemo timski da krenemo u planiranje, da se zajedno aktiviramo i efikasnije napravimo nešto kvalitetno, bolje, lepše, korisnije…
  • I možda nam svima bude prijatnije, udobnije… dok uživamo u okruženju u čijem stvaranju i organizaciji  i mi sami učestvujemo.

Ipak,  važno da naglasim, sve ovo jeste mogućnost, ali nikako i nužna posledica!

Ne bih da ovo zvuči razočaravajuće, ali imam potrebu da naglasim da ne treba da očekujemo čudo. Neće se nekako, kao čarobnim štapićem, sve ostvariti ako samo jednom odemo u šetnju, ako samo par puta izadjemo iz svoje sigurne ljušture.

Samo je jedno sigurno, sto posto nećemo uspeti ako se ni ne pomerimo, ako ni ne krenemo…

Možda može da se učini kako zagovaram da je sve ovo jednostavno. Pokrenuti se – ni najmanje nije lako!

Ipak, što smo rešeniji, što imamo više volje da redovno tražimo svoj put do cilja koji iznova i iznova sebi postavljamo, povećavamo šansu da na tom putu uživamo. Nije samo cilj nešto čemu treba da težimo. Bitno je da i proces, naš put, naše šetnje redovno organizujemo tako da u njima uživamo!

 Da li je za nas bolje da sami odlučimo da izadjemo napolje, da šetamo ili da se prepustimo i pustimo da nas drugi voze?

Katarina Stojanović Kostić

Heroji

Već dva dana slušam vest da je žena, vozačica, ugledavši oskudno odeveno dete na ulici, stala, otišla po njega i sačuvala ga u svom autobusu dok nisu došle nadležne službe po njega.

I moram nešto da vam priznam! Čula sam, više puta, neki svoj glasić kako uzgred dobaci – Pa šta sad! Zašto toliko tupe sa tim? Normalno je da neko tako postupi….

I jutros sam se setila, dok sam gledala lice te divne žene, dok je objašnjavajući šta je uradila, rekla skoro isto što i moj glasić – Da je ona samo radila svoj posao i da se iznenadila publicitetu…

Uh! Jesmo li oguglali na normalno, dobro, plemenito, lepo…

Znam da se ponavljam. Medjutim, očigledno je i meni potrebno više puta ponoviti da bih shvatila!

Zbog svoje zaštite, predodredjeni smo da više obraćamo pažnju na opasno, loše, strašno… Za ono drugo, uglavnom unapred zaključimo da je nevažno. A upravo to, normalno, čini nas, naš život, našu kuću, grad, planetu, ovakvam kakvi jesmo. Može li i to obično da postane bitna vest?

Važno je ovo što je ta normalna gospođa, jedna od nas, uradila u trenutku iskušenja! Važno je, makar isto, (a medijske pažnje zaslužuje više) od onoga zlog i lošeg što je uradio neko, kome briga za drugo ljudsko biće, za naš svet, nije normalna. A čula sam i to jutros. I bila sam sigurna da je bitna vest da je nekom zlom stvorenju palo na pamet da povredi ljude dok su u pekari kupovali doručak!

Njega prosto moramo da sprečimo da to radi! Opasan je! I to je to.

Ali, pravi heroji, pravi uzori su svi oni dobri ljudi, koji odgovorno, pošteno i vredno rade svoj posao!
Da li vam je palo na pamet koliku pažnju i priznanje oni zasužuju? I to svakodnevo. To su ljudi koji čine ovaj svet dobrim mestom za život! Oni jesu najvažniji ljudi na planeti!

Nadam se i želim i težim da budem jedna od njih. Ono što mi pada na pamet je da im, kad god za to pronadjem priliku, pružim pažnju za to što rade.

Da li treba da se zahvalite spremačici što vam je, npr. lepo pospremila hotelsku sobu i poželite joj srećne praznike, baš sa istim uvažavanjem sa kojom popričate i isčestitate se sa vašim dobrim šefom, koga ste slučajno u istom hodniku sreli? Podjednako je bitno.

Koji je kriterijum za odradjivanje vrednosti ljudskog bića?

Katarina Stojanović Kostić

Praznici!

Ako verujemo da postoje lepe reči, najverovatnije podrazumevamo da je -praznik jedna od njih!

Božić! Nova godina! Rodjendan! Godišnjica! Početak nečega… Definitivno verujemo da su mnogo bitni za naše živote.
Bili vernici ili ne, danas, na Božić, trudimo se da započnemo nešto dobro, da napravimo prijatnu atmosferu, da se nasmešimo i kažemo nešto nežno ljudima oko nas, da im pružimo pažnju i priznanje, da mi i naš dom izgledamo lepo… Zbog čega?

Šta god nam se danas dogodi, verujem da su malobrojni oni koji su imuni na to da poveruju u neku simboliku. Ma, mora da će sve nekako biti povezno sa našim životom tokom cele naredne godine!

Istraživanje na ovu temu nisam radila. Takodje se nisam udubljivala ni u tuđa.
Ne verujem u magiju, ne verujem u natprirodno…

A, ha! Čini mi se da postoji velika verovatnoća da je ovo poslednje ključna reč! Natprirodno ili prirodno! Moguće je da je sve to i te kako prirodno. Ipak mi, kao ljudska bića, definitivno sa odredjenim ograničenjima, nismo u stanju da razumemo baš svaki prirodni zakon.
Ali ono u šta verujem, što i nekako intuitivno, ali i razumski znam je da postoji neka prirodna ravnoteža, da postoji neki prirodni sklad. Da je u svakom slučaju, iskrenost, dobrota, poštenje, marljivost, brižnost o drugima i svetu oko nas, nešto u šta nema potrebe da sumnjamo!
Često primećujemo da pojedini ljudi govore kako se u današnje vreme ne isplati biti dobar i pošten, da ne vredi raditi, da bolje prolaze oni drugi… Verujem da oni tako misle, al šta ja tu mogu.

Neću uopšte da trošim ni reči ni energiju da obrazlažem da ovo nije tačno. Jednostavno nije i tačka! Nije ni danas, za praznik, ni bilo kada. Nije, ni kad nam “Život krene nizbrdo”, a ni kad nam “sve ide od ruke”.

Ako ste nepoštenjem i nešto ušićarili, budite sigurni da je to beznačajno malo u odnosu na ono što biste dobili da ste bili pošteni.

Gotovo uvek, kad doživim ili vidim i čujem za neku nesreću, setim se reči mog deda Mike – U svakoj nesreći postoji neka sreća! Znao je deda svaki pojedinačni slučaj da obrazloži. I pažljivo sam ga slušala.

I kad god danas dobro razmislim i ja sreću negde pronađem!

Ma, ljudi! Lepe, dobre, iskrene stvari i planirajte i radite i danas i sutra i uvek!

Svet je u suštini dobro mesto! Ljudi su većinski dobri. Ono što znam da je nauka utvrdila je, da smo mi, da bismo se zaštitili od opasnosti, predodredjeni da više primećujemo ono loše i opasno. Ipak, to nikako ne znači da ga i ima više. Okruženi smo ili neutralnim ili dobrim, skladnim i lepim. Loše, ružno, opasno je retko (ali važno da ga opazimo u ključnom momentu!) Ipak ne preterujemo! I te kako je važno da primetimo koliko smo dobri, lepi, srećni, vredni! Koliko je naš svet divno mesto!

Šta mislite, zašto ovo baš danas pišem? Pa, Božić je i ovo je samo jedna od mnogo divnih stvari koje sam planirala, započela, radila i uradila danas!

Od mene zavisi moj život, moj uspeh, moja sreća… ali sam, takodje bila pod čistom srećnom zvezdom i slučajnim izvlačenjem na nagradnoj igri, dobila šolju!

Zaključak izvucite sami, svako svoj 🙂

Srećno, srećan i srećna… svima…

Katarina Stojanović Kostić

Prva impresija!

           Profesor/ka, doktor/ka, gospodin/đa. Ooo… Prva asocijacija – osoba za poštovanje! Pa da, i jeste.

            Druga strana! Renoviraju komšije stan. Izbacili sav nameštaj, sve rastavili i pobacali pored mesta gde je stajao kontejner. Dok odlazim u prodavnicu, stiže kamion i odnosi kabasti otpad, ali pored stuba ostavlja stari televizor i kasetofon. Nekoliko minuta potom srecem mladića, Roma, na biciklu s zavarenom velikom transportnom korpom, koji nije stigao da vidi prethodna dešavanja. – A-ha! Utovariće TV brzinom svetlosti! Ok, nek mu posluži. maslacak

            Vraćam se desetak minuta posle i ispred zgrade mi se ljubazno, ali stidljivo obraća taj isti dečko i pita da li znam čiji je ovaj TV i da li je vlasnicima potreban. Iskreno vam kažem, mnogo sam se postidela svoje predjašnje misli. Najljubaznije što sam mogla objasnila sam mu da su komsije izbacivale stvari, ne poznajem ih i ne znam sa sigurnošću, ali pretpostavljam da im ne treba. Ipak, kao odgovor na njegovo insistiranje, ko su oni tačno i da li mogu ipak to da proverim, odvodim ga do njihovih vrata i bodrim ga da zazvoni.

            Kad sam ušla u stan, pošle su mi suze.  Kažem pošle, ko da to nisam ja, ko da je neko drugi. Ali se i jesam tako osećala, nekako odvojena od sebe same. Srela sam poštenog čoveka!

            Često čujemo od ljudi oko nas da se pitaju, da li je pošten, vredan, moralan, uporan, neko ko ne odstupa od svojih principa, jednako budala? Nije!

Jedni kažu, jeste! Pa bolje da sam prevarant. Oni bolje prolaze u životu, a šta ja imam?

Ma to je sposobnost da se snadješ, i treba tako!

            Drugi su ipak sigurni – Ljudskost je ljudskost. Hrabrost je boriti se, ostati pošten bez obzira na sve. Može trenutno da se učini da profitiraju oni drugi. Ipak, ko je svim srcem siguran u svoje vrline, kaže da zna da ne bi mogao mirno da spava, kad bi nešto neposteno uradio. A da li lopovi, kriminalci, prevaranti, neljudi, dobro spavaju? Neki možda i spavaju, ali neki možda i ne! Nekog možda uopšte ne dotiče to što čini zlo, ali, važno je da znamo da su takvi veoma, veoma retki. Većinu ljudi, ipak grize savest ako urade nešto nepošteno, primećivalo se to spolja  ili ne!

            S druge strane, svako od nas po nekad ne spava dobro. Ne spavamo ni onda kad shvatimo da nam se desila neka nesreća, kad nas neko izigra ili prevari, kad nas povredi ili ošteti, kad postanemo žrtve nečije zlonamernosti! Da li to onda znači da je bolje pridružiti se „djavolu“? Ipak, to „nespavanje“ je mnogo drugačije. Sasvim je prirodno da se osećamo ljuto i da budemo besni kad vidimo da je neko uradio nešto nepravedno, da je nas ili nekog drugog oštetio, povredio, kad je preoteo nešto što mu ne pripada… Nije normalno da ne osetimo ništa, da budemo mirni i ravnodušni.

            Važno je da znamo da su sve emocije normalne i da je njihovo ispoljavanje dobro po nas. Pitanje je samo da li je njihova manifestacija u skladu ili ne sa situacijom, da li ih ispoljavamo iskreno, prirodno i adekvatno! Nije primereno ako na nekog zaurlamo i prebijemo ga ako nas je nagazio u prepunom autobusu koji je zakočio, ali je primereno da plačemo i budemo tužni ako smo čuli da smo izgubili nekog ili nešto, a da pri tom niko za to nije kriv.

            E, sad, da li je normalno da budemo besni kad vidimo da gospodin doktor odugovlači da leči nekog ko je povredjen, bolestan, kome je nepohodna pomoć, očekujući da će taj očajnik pronaći način da mu pročita misli  i poseti ga u privatnoj klinici, gde će dobiti šansu da zakaže neophodni tretman! Da li je prirodno da budemo ljuti na inteligentnog, na funkciji, koji odbija da za pomoćnika primi nekog visprenog, sposobnog, pametnog, već bira onog  sklonog poltronskom ponašanju, delimično ograničenih sposobnosti, jer mu od takvog ne preti opasnost da ga prestigne! I da li je prirodno da protestujemo i borimo se protiv sistema koji žmuri na nepravdu. Jeste! I te kako treba da imamo nešto protiv onih koji pronalaze rupu u zakonu i kaobajagi kazne nekog ko je oštetio ogroman broj ljudi, al je u isto vreme smuvao da se ne vidi mogućnost da mu se ta kazna bilo kako naplati. Da li je OK da mirno gledamo kako s druge strane vode u zatvor dedu od 90 godina, kome je prekršaj to što nije pokosio travu ispred svoje njive, ili oduzmu kuću nemoćnoj baki kojoj se dug za struju od 20 din hiljadama puta uvećao?!

            Kažu da je jedan od kriterijuma normalnosti, to kako se ponaša  većina. Da li je nesto normalno ako to radi većina? Može da bude, ali ne mora. Ako većina radi nesto neposteno i nemoralno, to nije normalno, to jednostavno nije u redu.

            Problem je kad najpametniji sloj drustva ogrezne u nepoštenje i poveruje da je u redu da radi “mutne” stvari jer „to svi rade“ . Pa to donosi korist. Ne, nije u redu! Ne, ne rade to svi!

       I vi koji ste sposobni da razumete i da se usprotivite lošem, imate i vecu odgovornost! Ima i onih koji odlučuju da ne izdaju svoju ljudskost, ni po koju cenu.  Postoje stvari koje ni ne treba da imaju cenu, koje ni nemaju cenu.  Ipak, uplaše se ljudi, veruju da nisu dovoljno moćni, sposobni, da nisu u stanju da nesto pošteno postignu, pa lakše ili teže dopuste da ih neko prevari da mogu da ”ušićare“ po nešto.  Ali, gorka je to dobit. Ukoliko mislite da  nešto morate da “prodajete“ na nepošten način, u stvari ste prodali sebe! I na kraju se ispostavi da ste uvek to uradili za sitne „pare“.

            Da li je u redu da nekog oštetite zarad svoje dobiti? Nije i nije, i to nije ni u kom slucaju. Uspeh postignut na uštrp tudje nesreće je lažan. Uspeti je moguće samo za sebe i u odnosu na sebe.

            Baš svaka od ovih stvari me je nekada i lično zabolela.  Osetila sam se  povremeno nemoćnom da bilo šta uradim.

            Kako se vi osećate? Ako imate ideju kako da pokažemo da smo moćni, kako da pametno, ali funkcionalno ispravimo nepravde, delite to svakodnevno sa drugima!
Niko od nas nije savršen. Grešimo povremeno. Ipak, znam da nemam pravo da se predam, nemam pravo da izneverim prirodan zakon ljudskosti.  Ne odustanem od učenja  kako da prepoznam čoveka i ispod odela. Hoću da ispravljam svoje greške, da  rastem, razvijam svoje sposobnosti i umeća i pronalazim rešenja za to u šta verujem, cenim i želim.

              Isplati se!

Katarina Stojanović Kostić