Prva impresija!

           Profesor/ka, doktor/ka, gospodin/đa. Ooo… Prva asocijacija – osoba za poštovanje! Pa da, i jeste.

            Druga strana! Renoviraju komšije stan. Izbacili sav nameštaj, sve rastavili i pobacali pored mesta gde je stajao kontejner. Dok odlazim u prodavnicu, stiže kamion i odnosi kabasti otpad, ali pored stuba ostavlja stari televizor i kasetofon. Nekoliko minuta potom srecem mladića, Roma, na biciklu s zavarenom velikom transportnom korpom, koji nije stigao da vidi prethodna dešavanja. – A-ha! Utovariće TV brzinom svetlosti! Ok, nek mu posluži. maslacak

            Vraćam se desetak minuta posle i ispred zgrade mi se ljubazno, ali stidljivo obraća taj isti dečko i pita da li znam čiji je ovaj TV i da li je vlasnicima potreban. Iskreno vam kažem, mnogo sam se postidela svoje predjašnje misli. Najljubaznije što sam mogla objasnila sam mu da su komsije izbacivale stvari, ne poznajem ih i ne znam sa sigurnošću, ali pretpostavljam da im ne treba. Ipak, kao odgovor na njegovo insistiranje, ko su oni tačno i da li mogu ipak to da proverim, odvodim ga do njihovih vrata i bodrim ga da zazvoni.

            Kad sam ušla u stan, pošle su mi suze.  Kažem pošle, ko da to nisam ja, ko da je neko drugi. Ali se i jesam tako osećala, nekako odvojena od sebe same. Srela sam poštenog čoveka!

            Često čujemo od ljudi oko nas da se pitaju, da li je pošten, vredan, moralan, uporan, neko ko ne odstupa od svojih principa, jednako budala? Nije!

Jedni kažu, jeste! Pa bolje da sam prevarant. Oni bolje prolaze u životu, a šta ja imam?

Ma to je sposobnost da se snadješ, i treba tako!

            Drugi su ipak sigurni – Ljudskost je ljudskost. Hrabrost je boriti se, ostati pošten bez obzira na sve. Može trenutno da se učini da profitiraju oni drugi. Ipak, ko je svim srcem siguran u svoje vrline, kaže da zna da ne bi mogao mirno da spava, kad bi nešto neposteno uradio. A da li lopovi, kriminalci, prevaranti, neljudi, dobro spavaju? Neki možda i spavaju, ali neki možda i ne! Nekog možda uopšte ne dotiče to što čini zlo, ali, važno je da znamo da su takvi veoma, veoma retki. Većinu ljudi, ipak grize savest ako urade nešto nepošteno, primećivalo se to spolja  ili ne!

            S druge strane, svako od nas po nekad ne spava dobro. Ne spavamo ni onda kad shvatimo da nam se desila neka nesreća, kad nas neko izigra ili prevari, kad nas povredi ili ošteti, kad postanemo žrtve nečije zlonamernosti! Da li to onda znači da je bolje pridružiti se „djavolu“? Ipak, to „nespavanje“ je mnogo drugačije. Sasvim je prirodno da se osećamo ljuto i da budemo besni kad vidimo da je neko uradio nešto nepravedno, da je nas ili nekog drugog oštetio, povredio, kad je preoteo nešto što mu ne pripada… Nije normalno da ne osetimo ništa, da budemo mirni i ravnodušni.

            Važno je da znamo da su sve emocije normalne i da je njihovo ispoljavanje dobro po nas. Pitanje je samo da li je njihova manifestacija u skladu ili ne sa situacijom, da li ih ispoljavamo iskreno, prirodno i adekvatno! Nije primereno ako na nekog zaurlamo i prebijemo ga ako nas je nagazio u prepunom autobusu koji je zakočio, ali je primereno da plačemo i budemo tužni ako smo čuli da smo izgubili nekog ili nešto, a da pri tom niko za to nije kriv.

            E, sad, da li je normalno da budemo besni kad vidimo da gospodin doktor odugovlači da leči nekog ko je povredjen, bolestan, kome je nepohodna pomoć, očekujući da će taj očajnik pronaći način da mu pročita misli  i poseti ga u privatnoj klinici, gde će dobiti šansu da zakaže neophodni tretman! Da li je prirodno da budemo ljuti na inteligentnog, na funkciji, koji odbija da za pomoćnika primi nekog visprenog, sposobnog, pametnog, već bira onog  sklonog poltronskom ponašanju, delimično ograničenih sposobnosti, jer mu od takvog ne preti opasnost da ga prestigne! I da li je prirodno da protestujemo i borimo se protiv sistema koji žmuri na nepravdu. Jeste! I te kako treba da imamo nešto protiv onih koji pronalaze rupu u zakonu i kaobajagi kazne nekog ko je oštetio ogroman broj ljudi, al je u isto vreme smuvao da se ne vidi mogućnost da mu se ta kazna bilo kako naplati. Da li je OK da mirno gledamo kako s druge strane vode u zatvor dedu od 90 godina, kome je prekršaj to što nije pokosio travu ispred svoje njive, ili oduzmu kuću nemoćnoj baki kojoj se dug za struju od 20 din hiljadama puta uvećao?!

            Kažu da je jedan od kriterijuma normalnosti, to kako se ponaša  većina. Da li je nesto normalno ako to radi većina? Može da bude, ali ne mora. Ako većina radi nesto neposteno i nemoralno, to nije normalno, to jednostavno nije u redu.

            Problem je kad najpametniji sloj drustva ogrezne u nepoštenje i poveruje da je u redu da radi “mutne” stvari jer „to svi rade“ . Pa to donosi korist. Ne, nije u redu! Ne, ne rade to svi!

       I vi koji ste sposobni da razumete i da se usprotivite lošem, imate i vecu odgovornost! Ima i onih koji odlučuju da ne izdaju svoju ljudskost, ni po koju cenu.  Postoje stvari koje ni ne treba da imaju cenu, koje ni nemaju cenu.  Ipak, uplaše se ljudi, veruju da nisu dovoljno moćni, sposobni, da nisu u stanju da nesto pošteno postignu, pa lakše ili teže dopuste da ih neko prevari da mogu da ”ušićare“ po nešto.  Ali, gorka je to dobit. Ukoliko mislite da  nešto morate da “prodajete“ na nepošten način, u stvari ste prodali sebe! I na kraju se ispostavi da ste uvek to uradili za sitne „pare“.

            Da li je u redu da nekog oštetite zarad svoje dobiti? Nije i nije, i to nije ni u kom slucaju. Uspeh postignut na uštrp tudje nesreće je lažan. Uspeti je moguće samo za sebe i u odnosu na sebe.

            Baš svaka od ovih stvari me je nekada i lično zabolela.  Osetila sam se  povremeno nemoćnom da bilo šta uradim.

            Kako se vi osećate? Ako imate ideju kako da pokažemo da smo moćni, kako da pametno, ali funkcionalno ispravimo nepravde, delite to svakodnevno sa drugima!
Niko od nas nije savršen. Grešimo povremeno. Ipak, znam da nemam pravo da se predam, nemam pravo da izneverim prirodan zakon ljudskosti.  Ne odustanem od učenja  kako da prepoznam čoveka i ispod odela. Hoću da ispravljam svoje greške, da  rastem, razvijam svoje sposobnosti i umeća i pronalazim rešenja za to u šta verujem, cenim i želim.

              Isplati se!

Katarina Stojanović Kostić

Srećni dobitnik je…

Kao da se stalno ponavljaju priče da je lutrija u vreme praznika popularnija. Igra više ljudi iako je to „zadovoljstvo“ tada skuplje! Verujemo da će baš ti simbolični datumi da nam pomognu da baš mi, koji smo baš zaslužili, postanemo milioneri! Hoće li Vaskrs pomoći? Da li će večeras neko dobiti milion i nešto na lutriji, čije će sve koverte sutra uveče izvući?

           jaje Čujem, priča revoltiran narod – Što smo u bednijoj, goroj i bezizlaznijoj situaciji, to više verujemo u sreću! Samo nas, ti iz države, zamajavaju i mažu nam oči tim lažnim nadama…

            Pa prirodno je to. Skloni su ljudi da veruju da postoj neki balans u životu.  Ako su do sada mnogo patili, ako su se dovoljno mučili, negde tamo, jednom, baš njih mora da čeka isto tako velika sreća (na nebu, u happy ending-u, bingu…). Eto i plodnog tla za manipulacije!

            Naravno, kad imamo utisak da smo nemoćni, da naš uspeh ne zavisi od našeg angažovanja, logično je da u većoj meri verujemo da bilo kakav uspeh može da nas „strefi“ samo slučajno. Istina je da se ljudi više klade, što teže kontrolišu svoj način života. Ipak, teško da će im to pomoći.

            Jeste li i vi bar nekad uplatili srećku, kladili se ili bar „share-ovali post“, ne bi li baš vas random izvukli? Ja jesam, dosta puta. I dobijala sam više puta, ali uglavnom kad te nagradne igre nisu bile na čistu sreću. Uglavnom je to bila nagrada jer sam nešto kreativno napisala, napravila nešto lepo i ukusno, uslikala zanimljivu fotografiju. Baš da su me slučajno izvukli i nisu tako često… Ali sam se baš obradovala i to proporcionalno srećnije što je to što sam napravila bilo iskrenije, više od srca moje!

            Nedavno sam čula priču čoveka koji kaže da je pre 5 godina dobio na bingu, a sada se žali da bukvalno nema šta da jede. Kako je to moguće? Kao jedino rešenje sada vidi da ponovo dobije na toj istoj igri. Mislim da ne moram da tražim baš tačan proračun kolika je verovatnoća da se to desi.

            Kako to da se nekad proračun o maloj verovatnoći ostvari, a kako u drugom slučaju, nekog zapadne baš taj najmanji procenat?

            Pa valjda zato i postoji ta mala verovatnoća. Kad se nikada ne bi dešavala, onda bi verovatnoća bila 100% da nema nikakve šanse.

            Ipak, kaže ova moja nauka, slučajne nesreće su veoma retke, baš kao i slučajne sreće. Većina nesreća nije slučajna, većina sreća, takodje! Pretpostavljam da ste dosta puta čuli da se nekom odredjenom čoveku baš često dešavaju neverovatne stvari (u plusu ili minusu). Kako je to moguće? Kažu stručnjaci da mi, ipak imamo neku moć (nije ni natprirodna, ni namerna), da svoj život namestimo da izgleda baš u skladu sa baš tim scenarijem u koji od malena verujemo. Stalno radimo na tome da iznova i iznova baš tu pretpostavku dokazujemo. Zašto se onda čudimo? Kako nam nije jasno da mi to sebi i svom životu radimo? Zašto to radimo, kad često govorimo i mislimo da mi to ne želimo? Zašto, zašto… Da li je moguće da imamo baš toliku „moć“? Još nam je otežanjije jer sve ovo najčešće i deluje kako da je slučajnost. Ali, slučajnost koja se ponavlja! Prave slučajnosti su zaista mnogo retke.

            Zato valjda i kažu da je ljudima koji čistom srećom dobiju ogroman dobitak ili onima koji slučajnim spletom okolnosti sve izgube, treba otprilike dve godine da se vrate na staro.

            Zanimljivo je onda da svoj život organizujemo da budemo baš toliko bogati ili siromašni, baš toliko srećni ili nesrećni za koliko sami verujemo da zaslužujemo. A skoro svi pričamo upravo to da vredimo mnogo više! Sada samo da odlučimo, naučimo, uradimo i postignemo da i bude toliko.

            I šta sad? Da čekamo i da se nadamo da će sutra baš našu „kovertu“ ovi iz “države” da izvuku? Da ćemo baš mi da dobijemo mikser? Uh, ali kod kuće imam već dva miksera. (Jedan smo dobili pre neku godinu na vaskršnjoj nagradnoj igri). Fali mi pegla, al nju upravo dobi neko drugi!

            Nego, znate kako, da ja vidim kako ću da zaradim za tu peglu! Kako znam i umem, baš u situaciji i na mestu na kojem sam.

            S druge strane, ne moramo da budemo ni skroz isključivi i uvek preozbiljni. U redu je da sebi dozvolimo i da se malo poigramo. Neophodno je da verujemo i želimo da je dobitak moguć. Naravno, nesuvislo je da sve nade polažemo samo na slučajnost, ali, malo zabave i uzbudjenja nije na odmet! Ako tu aktivnost konzumiramo povremeno, bez velikih ulaganja, shvatajući nagradjivanje, prvenstveno kao igru koju možemo, a i ne moramo da odigramo, onda od tog procesa možemo da očekujemo i zabavu. Ali, ukoliko smo skloni velikom riziku, stavljajući svoj život na lutriju i kockajući se se sa sobom, umesto očekivane sreće, napravićemo sebi ogromne probleme.

Kažu, ključno je imati meru…

Svi smo mi po malo roboti?

Imamo utisak da sve što radimo, činimo promišljeno, ljudski i na samo svoj, poseban  način. Svako od nas je različit, jedinstven i neponovljiv! Mora da je onda i svaki naš potez takav! Ipak, da li je?

          fotox 040  Odlučujem da napravim domaće keksiće. Pronalazim recept u folderu – Klopa, otvaram ga, uzimam blokčić i olovku, hoću da napravim beleške o merama (ne mogu da vučem računar u kuhinju, a pamtim ko ribica), odlučujem da na poledjini prve, inače ižvrljane stranice to uradim i čim sam je okrenula, upravo na tom mestu se odnekud, mojim rodjenim rukopisom ispisano, pojavi …300g brašna, 150g margarina, 2 jajeta…!

Upravo taj recept! Čekaj, otkud baš on, baš tu? Zašto sam uopšte palila komp?

            Ni uz najveće umne napore, šanse nema da se setim da sam ja to isto, tim istim redosledom, na tom istom mestu iz istog razloga, napisala!

Stvari koje smo naučili da radimo, bez greške obavljamo ni ne razmišljajući o njima.

            To su one stvari u nama koje nam pomažu da efikasno delamo, ne gubeći vreme na promišljanje i stalno odlučivanje za to što se već odavno zna kako se najbolje, najefikasnije, uspešno radi. Hvala Bogu, našim roditeljima, učiteljima, precima…i svim ostalim prirodnim elementima što su nas jednom davno naučili svemu tome. Zahvaljujući tome imamo prostora da promišljamo, smišljamo nešto novo, kreativno, epohalno ili lepo, ne gubeći ni vreme ni energiju na „obične „ stvari. To su dobre navike, veštine, znanja, umeća…

            Sve ovo teče idealno i glatko, dok se jednom, nekim slučajem, okolnosti ne promene, da te naše strategije ne rade posao, ne daju očekivane rezultate… Tek tad se pitamo, šta je sad ovo? I onda je logično da promislimo, analiziramo, smislimo novi plan, uvežbamo novu veštinu, primenimo novu strategiju, koja je u skadu s novonastalim prilikama.

            Ljudi  ostaju zaglavljeni upravo onda kad to ne vide, kad ne shvate da ono što su do sada radili više nije adekvatno i smisleno.

Dobro, nepohodnost promena je izgleda uvek i svuda prožimajuća tema.

            Razumljivo je onda zašto u toku života ponavljamo slične stvari na sličan način. Ali kako da uvidimo granicu izmedju upornosti i neophodnosti, da zbog učenja i traganja za najboljim rešenjem, pokušavamo i pokušavamo, iznova i iznova i zaglavljenosti u neadekvatnim zastarelim obrascima ponašanja, koji su nekada završavali posao, a sada nas samo koče?

Kada sebi treba da kažemo – Stani, dosta si udarao glavom o zid, sad pronadji neku novu strategiju, a kada – Normalno je da kroz svoje greške učiš, pa ćeš upornošću i ponovnim pokušajima na kraju pronaći rešenje?

            Iskreno, ni sama nisam sigurna da jasno vidim tu razliku! Ako sam subjektivna i zaslepljena tradicionalnom funkcionalnošću, sada neadekvatnog modela ponašanja, teško da sam u stanju da zasigurno sebi kažem da je vreme da odustanem. A, šta ako sam na dobrom putu, a šta ako je potrebno samo još par pokušaja?

            Upravo zato nam je potrebna pomoć sa strane. Upravo zato je istina da je mnogo teško da „budemo pametni“ sami za sebe. Ali, ako smo spremni da iskreno pitamo i da iskreno čujemo mišljenje drugog, ko zna i spreman je iskreno da nam ga da, na pravom smo putu!

Ne oklevajte da pitate! Slobodno tražite! Odlučno zakucajte na vrata!
Možda vam neko otvori!

Katarina Stojanović Kostić

Idemo na Mars, idemo na Mars

Belog nosoroga više nema! Po svoj prilici ga niko nikad živog neće videti. Godine, kada su ljudi uopšte odlučili da aktivno primete da mu preti izumiranje, rodila se moja sestra. Ona je inače izuzetno mlada. Prošao je samo jedan delić, jednog ljudskog veka, ali to je taman toliko da ljudski rod uspe da poništi toliko toga što je priroda stvarala ko zna koliko milijardi (ili već čega) godina.

         maca lepa   Često, kad nam se nešto više ne svidi, jednostavno ga bacimo i nabavimo novo, mislimo da tako jednostavno možemo da „okrenemo novi list“, odemo na neko drugo mesto i tada će se, svi naši problemi rešiti.

Da li je baš tako lako promeniti (se)?

Verujem da nema osobe koja nije bar jednom u životu odlučila da će u ponedeljak da započne nešto potpuno novo, da će od Nove godine da se baci na ovaj ili onaj novi posao, da će jednostavno da preseče… I krenemo mi tako u tu epohalnu promenu, učini nam se da smo sa svim starim raščistili, ali ne lezi Vraže, posle pola, godine ili najviše dve, eto ti sve po starom. Suština našeg života, naših problema, odnosa s ljudima je ista, samo je pakovanje malo drugačije.

            Pitamo se zašto je to tako? Pa jel’ promena uopšte moguća?

            Možemo se promeniti mi, ali ne baš tako jednostavno. Kažu neki pametni ljudi da nam u tome mogu pomoći tri stvari: velika ljubav, velika nesreća ili psihoterapija.

            Ako se odselimo na neko drugo mesto, ostavimo sve stare ljude i sve stare probleme za sobom, tačno je da se rasteretimo na kratko, tačno je da dajemo sebi prostora neopterećeni starim odnosima. Ipak, ako ne iskoristimo tu šansu i mi sami sebe odnesemo tamo iste, nepromenjene, neće se promeniti ni naš život. Polako ćemo opet skupiti oko sebe slične ljude, uspostaviti sa njima slične odnose, radićemo stvari na sličan način i velika je verovatnoća da ćemo ponovo da kukamo – Zašto se to isto baš uvek meni dešava? Ali se ne dešava, mi to radimo.

            Naravno, nije poenta da neko pomisli da je „sam za sve kriv“. Nismo krivi ako ne radimo stvari sa namerom i ciljem da nekog povredimo ili oštetimo, samo smo za sebe odgovorni. A odgovornost je i olakšanje. Zamislite samo da znate da to što vam se „dešava“ u stvari vi možete da kontrolišete! Naravno, ne bih da ovog puta neko pomisli da govorim da smo mi neki svemogući čarobnjaci koji mogu da kontrolišu i druge ljude i okolinu. Ipak, jeste li razmišljali kako se osećamo, kad damo sebi za pravo da imamo moć sami nad sobom? Ja, na neki način, osetim olakšanje, nadu i snagu.

            U svetlu ovoga o čemu pišem, pitam se, da li je realno da rešenje za to što smo zagadili našu jednu jedinu Zemlju, pronadjemo pravljenjem kolonije na Marsu? Hoćemo li okretanjem novog lista naći sreću negde daleko, ostavivši sve staro za sobom? Skloni smo da pravimo preseke, pravimo epohalne promene u svojoj okolini.  Ali, šta ćemo sa tim što sebe same nosimo u sada mnogo neprirodnije i negostoljubivije stanište? Mars lepo izgleda kroz teleskop, ali nam njegova temperatura, njegov vazduh, njegova gravitcija… i ko zna šta još, ne odgovaraju. On nema nešto što nam naša topla, udobna i prijatna Zemlja tako prirodno pruža, a prestali smo i da primećujemo koliko nam je neophodno za opstanak!

            Važno je da menjamo sebe, važno je da menjamo i svoje okuženje, ali samo da pazimo da ne „izbacimo  dete s prljavom vodom“! Toliko toga divog već imamo. Istina je da je pravo umeće da to blago sačuvamo, dok menjamo ono što je loše.

            Ipak, verujem da nam u tome pomaže velika ljubav!

“Rodi me, majko, srećnog, pa me na djubrište baci!”

            Žale se ljudi na lošu sreću! „Zašto to uvek mora meni da se desi!?“, „Nikad ništa lepo u životu da mi se desi!“…

            Ipak, juče je u javnosti odjeknula jedna srećna priča. Devojka, koja je rodjena u Ukrajini, je ostala bez nogu od posledica nsreće u Černobilu. Roditelji su procenili da ne mogu da se nose s tim problemom i ostavili je. Malo kasnije, usvojila ju je američka porodica… i onda je ona juče dobila zlatnu medalju na Olimpijadi!

           599585_10200944766926628_62806231_n Verovatno je većini, čim su čuli ovu vest, prošlo kroz glavu da je to neka Božja pravda! Retko ko nije sklon da u svom srcu likuje, dok upire prstom na njene biološke roditelje, koji su „krivi“ za to što su uradili. Ipak, da li je njihovo otpisivanje, njoj u stvari pomoglo? Možda je upravo to nešto najbolje što su u tom trenutku mogli da urade za svoju ćerku!

            Šta mislite, imamo li pravo da zaključimo da su, ti ljudi čije genetske predispozicije devojka nosi, negativci, a ovi koji su je odgajali, pozitivci? Da li je sigurno da bi ona isti usph u sportu postigla i u Ukrajeni? Jesmo li sigurni u to i da ne bi, i da bi?

            S jedne strane, možda ona i ovako ništa ne bi ni bila u stanju da postigne da nije imala urodjene predispozicije. S druge strane, šta bi joj one vredele u nekoj zatucanoj sredini bez podrške i pomoći ljudi koji je vole i veruju u nju! Ili je sve jedno, jednostavno je rodjena pod srećnom zvezdom!?

            Jedno je sigurno, medalju je osvojila baš ta devojka, a nisu ni jedni, ni drugi roditelji, pa ni bilo ko oko nje! Ostali mogu da se raduju ili ne zbog nje, da se osećaju ponosno jer su joj pomogli ili krivi što nisu. Mogu da se osećaju i bilo kako drugačije, kako to oni sami odluče.

            Nekako podrazumevamo da zlatna medalja na Olimpijadi automatski znači sreću! Da li onda, gubitak nogu automatski znači nesreću!? – Za ovo drugo, kažemo – Ne! Hoking, Nik Vujović, ova devojka… to demantuju.

            S druge strane, plače sportista sa srebrnom medaljom, gubitnik je onaj ko ne uspeva da osvoji peto prvenstvo zaredom, nesrećan je otac kome se rodio treći sin (ili ćerka). Nekako im nije dovoljno… A,  i svima nama, koji smo pedeset divnih stvari uradili, al se krivimo zbog jedne greške.

            Imamo li pravo da budemo srećni zbog toga što smo uspeli da prodjemo kvalifikacije, što imamo ruke ili oči, što još imamo s kim da podelimo ručak, što smo završili nešto, pa makar i poslednji prošli kroz svoj cilj…?

            Ovoj devojci svi odajemo priznanje i sigurni smo da je uspešna. Uspešna jeste, za nas, bez svake sumnje, ali da li je i srećna? Ko to odredjuje? Pa ona sama. I to isključivo ona sama!

            Da li se osećamo da smo srećni ili nesrećni, uspešni ili ne, to samo od nas zavisi. Identičnu situaciju neko može da je doživi na jedan, a neko na drugi način. Od toga kako vidimo sebe, koliko nam je to važno, šta mislimo, kako se osećamo u vezi sa tim što radimo, zavisi da li ćemo sebi da dozvoloimo da budemo srećni ili ne, da sebe doživimo uspešnim ili ne.

            Čovek je srećan, čovek je nesrećan. On odlučuje da li sebe i svoju situaciju vidi beznadežnim, pa samim tim i potpuno onemogući uspeh. S druge strane, može sebi da da šansu i upusti se u borbu, koju će možda završiti uspehom.

            Možda? Sama vera u uspeh, postavljanje ciljeva i plana je nužan, ali ne i dovoljan uslov.  Ako ne verujemo u to da ćemo uspeti, to ćemo sigurno i ostvariti, uspeti nećemo! Ipak, prazna vera nema čarobnu moć. ( Preplavljeni smo reklamama za genijalne programe, kojima treba samo da se prepustimo i sve će garantovano samo da nam se ostvari. Lakše je verovati u to, ali na žalost, čarobnog štapića nema).

            Ipak, dajmo sebi šansu da budemo srećni!

            Da li je devojka sa početka priče srećna? Nisam sigurna. Nisam je pitala.

Ali znam, da jedino mi sami imamo moć da sebi dozvolimo da uspemo, pa i da zbog toga budemo srećni!

Save

Devolucija

           Gledam okolo u redu ispred bankomata, kad mi odjednom pažnju privuče glasan lavež psa, koji se dotad izgleda samo neprimetno motao tuda. Trčkara pas sa strane i laje prestravljeno na čoveka, koji ne radi ama baš ništa, sem što hoda i oštrim pogledom strelja u psa. Nastavljaju oni tako, jedan pored drugog, sve dok se čovek jednostavno nije izgubio u ulazu u susednu zgradu.
Par sekundi posle, iz banke izlazi žena, takodje naizgled ništa ne radi, al pas dotrčava do nje, maštući repom i veselo kevćući.  Žena se saginje da ga pomazi, a on se odmah izvrnuo na ledja i pustio je da ga mazi po stomaku.  Šta je baš toliko drugačije?
Pomislili biste, pa pas je njen! Nije, obična lutalica je. Kako znam? Pa otišla je žena, ja sam završila sa svojim redom, a pas me je dočekao umilno trčkarajući okolo. Pozdravila sam ga osmehom, nisam primetila ni jedan jedini razlog da ga se uplašim. Nisam ga mazila – meni je ipak nekako važno da imam gde da operem ruke posle. Osvrnula sam se kasnije par puta – nastavio je umilno da pozdravlja ostale prolaznike. Možda je ovo dobra statistika, jedan, izgleda ne baš dobar, medju mnoštvom drugih, dobrih ljudi. (Da li je procenat opasnih isto toliki i kad su životinje u pitanju?)

           koz Šta se dešava? Da li je životinja u stanju da vidi nešto što ja ne mogu?

Kad sam počela da obraćam pažnju na ovo, često sam vidjala sične scene i slušala skroz različita iskustva s psima, mačkama… koje se ponašaju na slične načine.

            Priznajem, ja ništa, ama baš ništa neobično nisam primetila na ljudima kojih su se životinje bojale i bežale od njih (i agresivno ponašanje u ovim slučajevima je meni ličilo na prestravljenost). Te ljude ne poznajem. Da li možda postoji razlog da ih se i ja bojim? Da li su meni zakržljala neka čula? Evolucija je to, postoji verovatnoća da priroda to dobro reguliše, pa su ti ljudi opasni samo za životinje, a za nas nisu. Ili mozda ipak jesu?! Ne prestajem da se pitam. Možda i ja imam neko čulo, koga nisam svesna, a koje me štiti… ili sam ga vremenom izgubila…

S druge strane, možda te iste životinje to svoje čulo koriste i kad prepoznaju opasne pripadnike svoje ili drugih vrsta? Kako to da ja ne shvatam na prvi pogled da je neko ljudsko, tako i životinjsko biće i te kako opasno? A opasna su neka i te kako! Prestravim se kad  kad.

Nisam ekspert za ovu oblast. Znam da neki ljudi i to istražuju, ali  sam za sada o ovoj temi informisana prosečno i oslanjam se na osećaj!

            Nekako sam se osetila ponosno kad sam shvatila da sam se oduvek razumela sa životinjama. Mačke obožavam, obožavaju i one mene (i one koje su tudje i one koje sam ja svojatala, ali i one koje su samo svoje). Naletim na kozicu, pa i na tele (na sred Telepa)… I retko  odolim da ne pridjem.

            Ipak, jedna od stvari koja mi je važna je da ih, u stvari, doživljavam kao slobodne. (Ne govorim ovde o životinjama koje svrstavamo u domaće i služe nekoj čovekovoj svrsi. Diskusije vezane za ovu oblast bih ovog puta preskočila). Verovatno ima ljubitelja, koji  misle da ljudi bolje znaju šta je za životinje najbolje.
Odrastala sam sa jednim mačkom i on je u svojoj punoj snazi odlučio da ode. Plakala sam, ali mislim da je imao pravo na svoj život. Prežalila sam ga, al je on onda, posle 8 godina odlučio da se vrati, ostareo, ofucan, bez i jednog jedinog zuba, nam je dozvolio da mu pasiramo hranu i da budemo uz njega do njegovog poslednjeg dana.

            Čini mi se da ljudi imaju pravo da žive u kućama, slobodni da udju i izadju kad to požele, a da životinje verovatno, takodje, imaju pravo da žive na slobodi i da izaberu da odu gde one hoće i da se sa nedaćama, koje život nosi sa sobom, bore na način na koji one znaju. Jesmo li mi ljudi sigurni šta je dobro, a šta ne za evoluciju jedne druge vrste? Dobro, neka vrsta Bogova na Zemlji jesmo, ali imamo li baš sva prava? I kad to nema nikakve veze sa našim sopstvenim preživljavanjem? Ne znam! U stvari, nisam ni u šta sigurna!

               Jedno  ipak, dajem sebi za pravo da kažem. Verujte sebi i onome što osećate! Naravno, ne slepo jer slepa vera uglavnom donosi više predrasuda i problema, nego koristi.

 Ali, shvatite te svoje leptiriće u stomaku kao poziv da se pitate, razmislite, potražite odgovor i u sebi i oko sebe, šta bi oni sve mogli da znače. Uvek nešto znače, ali šta? Da li ćemo to zasigurno znati tek kad evoluiramo?

I dan danas mi na čudnim mestima prilaze životinje. Sedim na keju na klupi, kad jedna lutalica samo skoči i leže na pored mene. Pasa se, medjutim, po malo bojim.

Ja ću ovo da shvatim kao kompliment, a vi me shvatite onako kako osećate!

Imaš pravo da se ne oduševiš karanfilom, iako smatraš da je to divan cvet!

Juče sam plakala! Zar na 8. mart?! Zašto?

  •             Zato što sam se probudila čuvši da je pitanje da li je jedna žena živa!? Žena, koja ima godina isto koliko i ja, kojoj je, dok se borila da preživi skupljajući đubre, neka mašina smrskala  noge!
  •              Zato što se nisam obradovala karanfilu, inače cvetu za koji iskreno mislim da je divan!

           28796085_10213026470429401_1027112184406081536_o Možda mi je po privi put u životu jasno, šta tačno govore žene, koje kažu da ne žele da im kupuju poklone 8. marta. Ne briše se time 364 drugih dana u godini.

            Priznajem, ranije sam olako omalovažavala ovaj stav!

Da li je juče žena bila „kriva“ ako se nije oduševila? Ako nije bila dovoljno srdačna i presrećna kad je dobila poklon, na koji je potrošen makar i delić onoga zbog čega mnogo prethodnih noći nije spavala? Možda je prekjuče baš toliki iznos uštedela jer nije sebi kupila nove čarape (zakrpila je stare), setivši se da i idućeg meseca treba da se plate računi, kirija…
Da, da…ovo je svakom, ko u našoj zemlji živi u stvarnosti, i jasno i razumljivo.

            Ipak, pitanje je koliko nas razmišlja i o tome da li je važno da 8. marta naglasimo da obaveza žene nije da „stoji iza svog muškarca“? Njen životni cilj nije da ga bezuslovno podržava i onda kad time hrani njegovu sujetu, negov narcizam, manipulacije, dok gotovo svakodnevno sluša da je loša jer ga ne razume dovoljno. Ona je „dužna“ suptilno, neprimetno da obezbedi da se on profesionalno i lično razvija, tim pre sada, u situaciji kad su okolnosti  nepovoljne i „sprečavaju ga i onemogućavaju“ mu to!

            Muškarci u jednoj od verzija ovog sveta, kao da imaju pravo da budu nemoćne, jadne žrtva, koje one „maltretiraju“, ukoliko ih ne dižu u nebo! „Uvredjeni su“, ukoliko one slučajno nalete na posao s perspektivnom, dok oni u kući propadaju pasivno. Oni bi, naravno uvek hteli, ali ne mogu, oni „čine sve“, oni bi voleli ali nemaju… One su „krive“!

            Žene, vi koje pripadate istoj toj verziji sveta, ako ne talasate, ćutite, ležite, žmurite, jedva da dišete, ako iz kuće ne izlazite… velika je verovatnoća da u tom trenutku ni ne budete aktivno krive! Pa logično je onda da na taj način štitite sebe! A, „krive“ ste kad povremeno dozvolite da ne glumite, dovoljno jako i dovoljno uverljivo, da je on savršen, a tek kad se drznete da primetite, da niste vi baš za sve krive! „Krive“ ste kad hodate i kad osećate, razmišljate, kad težite i kad krenete ka prijatnom, lepom, uspešnom… kad počnete da se menjate!

            Primećujemo li uopšte ovo kao problem ili nekako prećutno podrazumevamo da su to samo normalne manifestacije naših polnih uloga?

            Ravnopravnost, to nije jednakost u svakom smislu. Potpuno jasno! Ko tvrdi suprotno izvrće istinu. Živele različitosti!

            Ipak,  imaju li sve žene ovog sveta i pravo da primete da nešto nije savršeno, da poveruju u ono što osećaju, to glasno i jasno kažu i onda se i izbore za promene koje žele?
Imaju li pravo da i pokažu koliko su moćne? A moćne jesu. U vezi s pričom sa početka – posle rekoše, nije tako strašno. Novinari su nafilovali vest. Žena s djubrišta nije životno ugrožena, „samo“ joj je slomljena jedna noga. Skočila je u stranu ipred te zloslutne mašine! A, ha! Ali, jeste bila na djubrištu, boreći se da preživi! Jeste, ali je i moćna, uspela je u tome. U stvari, spasla je samu sebe!

            Ravnopravnost je i to da ni muškarci, ni žene ne moraju da budu žrtve okolnosti i onih „loših“ drugih. Svi imamo pravo na moć.

Ako želite da se menjajte, krenite! Imate pravo na to.

            Da, istina je da ste vi jednako vredna ljudska bića, s potpunim pravom da izaberete! Imate pravo da vam bude dobro, lepo, prijatno, da se osećate sigurno i uspešno! Niste krivi ukoliko ne priznajete ponizno, da ste baš vi za sve krivi.

            Niste! Ali, niste krivi ni za to što do sada niste sve ovo shvatili! Niste krivi, ni za to što do sada niste znali, niste osetili da ste moćni, snažni, da znate kako da se promenite! Kako da pronađete ljude koji vas podržavaju, vole, ljude koji vas cene,  odlučili su da budu tu zato što žele da uživaju, uspevaju, rastu, baš sa vama!

            Evo i ja krećem na taj put. Pišem iz srca, iz duše, iz glave! Sada vidim da je ovo moj način da se menjam, dok koračam kroz život, usput menjajući još po nešto, što je moguće i što dopušta da se promeni!

         Do skora nisam sebi dozvoljavala da znam lepo, a nesavršeno da pišem! Menjam se!

            Pre par dana sam čula jednu mudru, hrabru, odlučnu ženu, kako govori da je možda rešenje – da češće menjamo!

            Skoro sam učila nešto pametno, pa izdvojila da zapamtim upravo to – da je promena neizbežna. Ceo svet i mi sami se neprestano menjamo. Samo treba da izaberemo da li ćemo da se menjamo onako kako mi to hoćemo i da težimo onome što mi želimo ili ćemo dozvoliti da nas „život menja“, bacakajući nas tamo gde on hoce, svidelo se to nama ili ne.

            Da li nam je važnije da nikada i ni za šta nismo odgovorni, kako ne bismo ni bili u obavezi da planiramo, radimo, borimo se, da prihvatamo izbor da smo večne žrtve okolnosti, ili ćemo sebi dozvoliti da pronadjemo šansu da uspemo.

            Važno je da smo svesni da imao puno pravo da izaberemo i jedno i drugo!

            Imamo pravo da pronadjemo način i da se obradujemo karanfilu!

Danas je 9. mart, po meni dan promena, posle 8. dana početka formalne borbe za ravnopravnost!

Katarina Stojanović Kostić

Save